Osobito tijekom početnog razdoblja u vrtiću ili produženom boravku važno je da svi uključeni – roditelji, ali i djelatnici – usklade svoje pedagoške odnosno odgojne stavove s potrebama djeteta te da, unatoč mogućim napetostima i nesigurnostima, uspostave pouzdanu komunikaciju.
Radi se o zauzimanju zajedničkog stava o djetetu – u najboljem interesu djeteta. Da bi se to dogodilo, odrasli moraju imati odnos utemeljen na poštovanju.
Dva svijeta – jedno dijete
Polaskom u vrtić djeca ulaze u sasvim novi svijet – svijet s drugačijim rutinama, drugačijim zahtjevima i drugačijim odnosima.
Za djecu je to važan korak u razvoju. Jednako tako i za roditelje. Naime, oni svakoga dana povjeravaju svoje dijete ljudima koje još ne poznaju, i to u razdoblju u kojem većina djece još nije sposobna govoriti o svojim iskustvima. Često ne mogu shvatiti što su doživjeli, a još manje to izraziti riječima. Roditelji stoga ne mogu saznati mnogo toga od svog djeteta, primjerice kako se s njime postupa kada oni nisu prisutni. „Što je danas razveselilo moje dijete? Što mu je možda bilo teško? Je li bilo trenutaka u kojima se osjećalo nesigurno? Je li pronašlo utjehu kada je bilo tužno?”
To znači da roditelji ovise o informacijama upravo onih osoba kojima su povjerili svoje dijete te da u njih moraju imati povjerenja. Isto vrijedi i za školarce koji pohađaju produženi boravak.
Ovo povjerenje, koje je tako važno, ponekad postoji već od samog početka. Međutim, ono se u pravilu gradi postupno – od prvoga upoznavanja, preko razdoblja prilagodbe na vrtić odnosno uključivanja u program produženog boravka, te se nastavlja graditi razvojem odnosa tijekom dana, tjedana, mjeseci i godina koje dijete provodi u vrtiću ili produženom boravku.
Dijete živi u ta dva vrlo različita svijeta; za djecu koja pohađaju produženi boravak uz školu su to čak tri svijeta. Roditelji i stručnjaci ne proživljavaju tu situaciju. Dijete reagira na svoja iskustva u tim vrlo različitim svjetovima te mu je potrebno razumijevanje i podrška odraslih iz tih svjetova kako bi njegove reakcije bile shvaćene i potrebe zadovoljene.
Takvo je razumijevanje osobito važno kada dijete prelazi iz vrtića u školu i istodobno počinje pohađati produženi boravak. Dva svijeta tada postaju tri. Ono što je započelo pažljivom prilagodbom na vrtić sada se nastavlja uz nove zahtjeve u pogledu djetetove samostalnosti. Dok škola svojom ustaljenom strukturom i zajedničkim prostorom za vršnjake uglavnom pruža sigurno okruženje, uključivanje u program produženog boravka može biti izazovno jer se ondje dobne skupine ponovno miješaju i okupljaju se učenici iz različitih razreda s različitim iskustvima. Socijalna interakcija također može biti opterećena sukobima među djecom, koje rješavaju pedagoški djelatnici produženog boravka. Time se obrazovno partnerstvo proširuje, što za roditelje znači i veću potrebu za komunikacijom i razmjenom informacija. Što dijete doživljava, kako se ponaša i što mu je potrebno u njegovim trima svjetovima?
Kako bi stekli uvid u svijet onih drugih, odrasli grade mostove između tih svjetova koji se temelje na međusobnom poštovanju, razmjeni informacija i otvorenoj komunikaciji.
Međusobno poštovanje i otvorena komunikacija
Ti mostovi postaju posebno čvrsti zahvaljujući empatiji i razumijevanju za svijet onih drugih. Mnogi se roditelji suočavaju s pomiješanim osjećajima kada je u pitanju polazak njihova djeteta u vrtić. Uz radost i osjećaj olakšanja često su prisutni i nesigurnost te brojna pitanja, upravo zato što imaju ograničen uvid u taj drugi svijet djeteta.
Stoga je vrlo važno na koji način djelatnici vrtića i programa produženog boravka pristupaju roditeljima
i osjete li roditelji da su dobrodošli i da se njihove brige, pitanja i prijedlozi shvaćaju ozbiljno.
U svakodnevici vrtića odvija se kratak razgovor pri dolasku djeteta u vrtić i njegovu odlasku iz vrtića. Pritom roditelji stručnjake informiraju o važnim stvarima, posebnim događajima ili pak o tome kako je protekla noć i jutro ili u kakvom raspoloženju dijete dolazi u vrtić. S druge strane, stručnjaci roditeljima prenose što je njihovo dijete toga dana razveselilo ili naljutilo, kako se osjeća sada i jesu li ga uspjeli utješiti kada je bilo tužno ili uznemireno. Takve kratke razmjene informacija tijekom dana imaju snažan učinak. One otvaraju vrata u svijet druge strane i postavljaju temelje za kvalitetno obrazovno partnerstvo kada se pojave napetosti, nesigurnosti ili sukobi. Tako se postupno izgrađuju povjerenje i osjećaj sigurnosti, što roditeljima omogućuje da svoje dijete bez brige prepuste na skrb vrtića ili produženog boravka.
U produženom boravku takvi se razgovori često odnose na prijateljske odnose u skupini ili na svađe i sukobe koje je dijete doživjelo tijekom poslijepodneva.
Kada dođe do sukoba među odraslima, upravo im uspostavljeni temelji pomažu da jedni druge saslušaju, uvaže međusobne brige i zajedno traže rješenja. Dijete i njegove potrebe pritom su uvijek u središtu. Koje su to, dakle, teme koje mogu izazvati napetost ili zabrinutost i dovesti do sukoba?
Razumijevanje različitih životnih okruženja
Vrtić je vrlo intenzivno okruženje za djecu. Mnogo djece, mnogo podražaja i mnogo društvenih situacija. Sve to od djece zahtijeva velik napor.
Stoga nije neuobičajeno da se djeca u vrtiću ponašaju drukčije nego kod kuće. Dijete koje je kod kuće uravnoteženo u vrtiću može biti pod velikim opterećenjem. Dijete koje kod kuće rijetko treba odmor može se iznenada osjećati iscrpljeno u skupini. Dijete koje surađuje u vrtiću kod kuće može biti privrženije roditeljima i češće ulaziti u sukobe. Dijete koje u vrtiću mnogo toga obavlja samostalno kod kuće može tražiti više pomoći i više pažnje.
Školarci se također kod kuće ponašaju drukčije nego u školi ili produženom boravku.
Te razlike nisu znak da „nešto nije u redu”. One pokazuju koliko su ta životna okruženja različita i kako im se dijete prilagođava. Stoga je važno međusobno razumijevanje i svijest o tome koliko takva prilagodba može biti zahtjevna za dijete.
Koliko je dijete pritom opterećeno vidi se, primjerice, u sljedećoj situaciji koja često izaziva sukob između dvaju svjetova: roditelji više ne žele da njihovo dijete spava popodne u vrtiću jer mu kod kuće taj san više nije potreban i brinu se da će zbog toga navečer prekasno zaspati (što se doista i može dogoditi ako dijete navečer nema preveliku potrebu za snom). U vrtiću je količina podražaja izrazito velika i ne može se usporediti sa svakodnevicom kod kuće. Osim što se djeca općenito moraju prilagoditi svim zahtjevima vrtića, upravo ih ta velika količina podražaja iscrpljuje. Zbog toga se ponekad dogodi da zaspu usred igre ako im nije omogućen popodnevni san.
Kada su školarci u pitanju, može se dogoditi da ne žele odmah razgovarati o onome što su doživjeli, već im je potrebno malo vremena da sve obrade.
Međusobno razumijevanje u opisanom slučaju djeteta vrtićke dobi znači prihvatiti činjenicu da mu kod kuće popodnevni san više nije potreban, ali u vrtiću još neko vrijeme jest, čak i ako to znači da će navečer zaspati znatno kasnije. Srećom, ovo prijelazno razdoblje obično ne traje dugo.
Održavanje dijaloga – osobito kada se pojave brige
Koliko je suradnja kvalitetna, najbolje se vidi kada se pojave nesigurnosti ili brige. A takve se situacije redovito događaju u svakodnevnom životu.
Izazovna ponašanja među djecom mogu izazvati veliku zabrinutost i roditelja i stručnjaka. U vrtiću se djeca udaraju, guraju se, viču, plaču, grizu, uzimaju jedni drugima stvari ili ih lome. To je uobičajeni dio svakodnevnog života vrlo male djece koja se ne mogu dogovoriti oko nečega, kojima je netko prišao preblizu, koja se bore za nešto što žele ili se jednostavno žele igrati s drugima. Društveno prihvatljivi oblici ponašanja tek se trebaju naučiti i usvojiti, a vrtić je izvrsno mjesto za to.
Razdvajanje roditelja primjer je situacije koja može dovesti do neuobičajenog ili izazovnog ponašanja djeteta u vrtiću ili produženom boravku.
Razumljivo je da se roditelji zabrinu kada drugo dijete gurne, udari ili čak ugrize njihovo dijete u vrtiću. Pitaju se kako se to moglo dogoditi, tko nije obraćao pozornost i što se događa s tim drugim djetetom. Kada su u pitanju školarci, ponašanje koje može izazvati zabrinutost iznenadna je drskost ili nemarnost djeteta, što, naravno, dovodi do toga da se roditelji pitaju što se tamo događa. S druge strane, stručnjaci su također zabrinuti kada neko dijete učestalo pokazuje izazovna ponašanja te se pitaju što se krije iza toga.
Za tu djecu važno je da odrasli u takvim situacijama imaju kvalitetnu i što otvoreniju komunikaciju, da razmijene različite perspektive, pokušaju razumjeti jedni druge, postavljaju pitanja i zajednički traže rješenja.
Roditeljima je važno da se njihove brige shvate ozbiljno. Posebno ako je drugo dijete ugrizlo njihovo dijete ili ako je ono isključeno iz skupine, zabrinutost raste, a ako se takve situacije ponavljaju, često se javlja i ljutnja.
Grizenje među djecom jedan je od najvećih izazova u svakodnevnom životu u vrtiću. Iako je grizenje do otprilike treće godine razvojno očekivano ponašanje i nije znak nekog poremećaja, ono kod svih uključenih izaziva velik stres jer djeca mogu biti ozlijeđena. Ponekad su ozljede toliko ozbiljne da zahtijevaju liječničku pomoć. Kod školaraca zabrinutost mogu izazvati situacije vršnjačkog nasilja.
Sasvim je razumljivo da takve situacije kod roditelja izazivaju veliku nesigurnost. Kako roditelji i stručnjaci mogu nastaviti konstruktivan dijalog kako bi se ovakvo ponašanje zajedno moglo riješiti? Potrebno je sljedeće:
- stručnjaci koji će na transparentan način, odmah nakon događaja ili prilikom dolaska po dijete, obavijestiti i roditelje djeteta koje je ugrizlo ili sudjelovalo u vršnjačkom nasilju, kao i roditelje djeteta koje je ugrizeno ili izloženo vršnjačkom nasilju, te objasniti što se dogodilo i kako je situacija riješena
- razumijevanje za zabrinutost svih roditelja
- izbjegavanje pripisivanja krivnje
- razumijevanje razloga koji stoje iza grizenja ili vršnjačkog nasilja
- povjerenje da djelatnici vrtića ili produženog boravka čine sve što je moguće kako bi se takva ponašanja zaustavila, primjerice pažljivim praćenjem oba djeteta i usklađenim djelovanjem.
Traženje izravnog razgovora u slučaju da kod kuće primijetite nešto neuobičajeno
Obrazovno partnerstvo temelji se na tome da svoje viđenje ne iznose samo djelatnici dječjeg vrtića ili produženog boravka, već i roditelji.
Pritom je važno da roditelji obavijeste djelatnike kada se u životu djeteta nešto promijeni – nova obiteljska situacija, velika životna promjena, opterećenje ili čak nešto pozitivno što posebno zaokuplja djetetovu pozornost. Takve su informacije korisne za stručnjake kako bi mogli bolje razumjeti ponašanje djeteta.
Ponekad se sukob među djecom dogodi neprimjetno; čak i ugrizi mogu proći neopaženo tako da ih u vrtiću nitko ne primijeti.
Ako roditelji kod kuće primijete nešto neuobičajeno, ako im dijete nešto ispriča ili su iz bilo kojeg drugog razloga zabrinuti ili imaju pitanja, važno je da se izravno obrate djelatnicima ustanove i razgovaraju s njima. Pitanja se često mogu brzo razjasniti, a zabrinutosti otkloniti – a samim time što ih netko ozbiljno shvaća, čine se i manjima.
Zaštita djece kao zajednička odgovornost – u produženom boravku također
S druge strane, važno je da i stručnjaci aktivno stupe u kontakt s roditeljima kada primijete promjene u djetetovu ponašanju, kada im se dijete povjeri ili kada postoje drugi razlozi za zabrinutost. To je jednako važno i u produženom boravku.
Agresivno ponašanje prema drugoj djeci u produženom boravku zahtijeva suradnju s roditeljima kako bi se bolje razumjeli mogući uzroci i opterećenja koja stoje u pozadini takvog ponašanja te kako bi se uskladili daljnji koraci korisni za dijete.
Ako se dijete počne ponašati drukčije nego inače, primjerice češće ulazi u sukobe ili postane osobito povučeno, otvara se još jedna važna razina suradnje: zaštita djece.
Stručni okvir za to predstavljaju koncepti zaštite djece u dječjim vrtićima i produženim boravcima u Beču. Oni su propisani zakonom i predstavljaju formalne smjernice, ali se istodobno odražavaju i u svakodnevnom životu. S pomoću njih se utvrđuje kako se djeca štite unutar ustanove – jasnim strukturama, kodeksom ponašanja za sve djelatnike te svjesnim pristupom u odnosu na bliskost, distancu i moć. Cilj je da se djeca osjećaju sigurno, kako fizički tako i emocionalno.
Zaštita djece ne odnosi se samo na pažljivo postupanje unutar ustanove. Ona također podrazumijeva praćenje djeteta ako se kod njega primijete promjene koje izazivaju povećanu zabrinutost. Ako stručnjaci primijete da se ponašanje djeteta značajno promijenilo, da je pod velikim opterećenjem ili im se ono povjeri, dužni su istražiti o čemu je riječ. To se ne čini ishitreno, već pažljivo i u skladu s koordiniranim postupkom. Upravo se na toj razini obrazovno partnerstvo pokazuje posebno važnim – kao zajedničko djelovanje u najboljem interesu djeteta. Što se krije u pozadini? Što je djetetu sada potrebno?
Razdvojenost, ali zajedništvo u roditeljstvu – održavanje obrazovnog partnerstva
Kada se roditelji razdvoje, to je izazovan period za sve uključene. Osim osobnih aspekata, kao što su povrijeđeni osjećaji i brige, i nužnih organizacijskih rješenja povezanih s razdvajanjem, za roditelje je poseban izazov da i dalje ostanu roditelji svom djetetu. Međusobno poštovanje, minimalna razina povjerenja i spremnost na komunikaciju i suradnju važan su temelj za očuvanje zajedničkog roditeljstva. Taj je temelj jednako potreban i kako bi razdvojeni roditelji mogli biti i ostati obrazovni partneri vrtića i produženog boravka. Važno je dobro se uskladiti i pravodobno pružati informacije o tome tko i kada preuzima zajedničko dijete, kako izgleda djetetova svakodnevica kod jednog i drugog roditelja, što roditelji trebaju znati jedno o drugome, a što trebaju znati djelatnici vrtića i produženog boravka. To djelatnicima omogućuje da dijete prate u skladu s njegovom situacijom i osiguraju mu pouzdano okruženje.
Situacija postaje osobito teška kada je razdvajanje obilježeno sukobima i kada se nesuglasice nastavljaju nakon samog razilaženja odnosno tek se tada razviju, kada se informacije uskraćuju, dogovori ne poštuju, dijete je rastrgano između dviju strana, a u sukob se uvlače i djelatnici vrtića i produženog boravka. Takva situacija predstavlja ogroman psihički teret za dijete, a istodobno djelatnicima otežava stvaranje sigurnog okruženja za dijete.
Granice, očekivanja i odgovornost
Područje koje u suradnji često predstavlja izazov tiče se granica. U vrtiću i produženom boravku postoje jasne smjernice. Pravila, rutine i strukture u isto vrijeme pružaju smjernice velikom broju djece. Ta pravila pomažu u organizaciji svakodnevice. Roditelji ih mogu smatrati zbunjujućima, osobito ako kod kuće imaju drugačija pravila za svoje dijete. Ako, primjerice, djetetu nije dopušteno donositi određene stvari u vrtić ili se od njega očekuje da se pridržava rutina koje se razlikuju od onih kod kuće, to može izazvati pitanja. Istodobno je važno da djeca imaju takvu strukturu, osobito u skupini. Ona im pomaže da se orijentiraju, osjećaju sigurno i uklope se u zajednicu.
Ovdje je ponovno potrebno zajednički sagledati stvari: što je u najboljem interesu djeteta u ovom kontekstu? Vrtić i produženi boravak imaju obrazovnu i odgojnu ulogu te stvaraju okvir koji omogućuje razvoj djeteta.
S druge strane, roditelji ostaju najvažnije osobe u životu svojeg djeteta. Oni oblikuju odnose, vrijednosti i svakodnevni život. Djelatnici vrtića i produženog boravka mogu pružiti podršku djetetu i pratiti ga.
Međutim, samo do određene mjere mogu nadoknaditi ono što u obiteljskom kontekstu nije moguće. Obrazovno partnerstvo stoga također podrazumijeva raspravljanje o očekivanjima i mogućnostima te jasno utvrđivanje odgovornosti.
Zajedno za dijete
Na kraju sve uključene ujedinjuje zajednički cilj: dijete mora biti dobro. Ono u svim svojim životnim okruženjima mora pronaći okvir u kojem se osjeća sigurno, u kojem može rasti i razvijati se.
Da bi se to ostvarilo, potrebni su odrasli koji su spremni međusobno razgovarati i održavati dijalog, otvoreno se baviti problemima, prihvaćati različitosti i neprestano misliti na dijete i njegove potrebe.
