„Ništa ne može osnažiti čovjeka više od povjerenja koje mu se iskazuje.” – Adolf von Harnack
U suvremenoj predškolskoj pedagogiji ovaj se pojam čvrsto ustalio i nadilazi tradicionalni koncept „suradnje s roditeljima”. Riječ je o prijelazu s isključivo informativnog odnosa („Vrtić informira o aspektima dječjeg razvoja i pedagoškog rada.”) na aktivnu suradnju između roditelja i pedagoških stručnjaka u svrhu podrške djetetu u njegovu razvoju na najbolji mogući način. No što to konkretno znači za svako pojedino dijete?
Stručnjaci kao ravnopravni partneri
Temelj svakog obrazovnog partnerstva međusobno je uvažavanje znanja svih osoba koje sudjeluju u obrazovnom procesu djeteta. Dok pedagoški stručnjaci doprinose svojim stručnim znanjem o razvojnim fazama i grupnoj dinamici, roditelji su neupitni stručnjaci kada je riječ o individualnosti, osobnim iskustvima i potrebama njihova djeteta. Kada obje strane podijele svoja znanja, nastaje cjelovita slika koja omogućuje podršku prilagođenu pojedinačnom djetetu. Ravnopravan odnos ne znači da obje strane moraju raspolagati istim znanjima, već da su obje perspektive jednako važne za dobrobit djeteta.
To uključuje sljedeće:
- Međusobno poštovanje: mišljenja roditelja ne odbacuju se kao „uplitanje u posao”, a stručna procjena osoblja vrtića i produženog boravka ne doživljava se kao „pametovanje“. U okviru skrbi u produženom boravku uzima se u obzir i stručnost učitelja. Razvijanje međusobnog poštovanja i ovdje se smatra zadaćom obrazovnog partnerstva.
- Zajedničko pronalaženje rješenja: kada su u pitanju zahtjevni zadaci, primjerice odvikavanje od pelena, prilagodba ili pak školske obveze, odluke se ne donose bez uključivanja djeteta, već se zajednički razmatra kako se mogu kombinirati strategije koje se upotrebljavaju kod kuće, u vrtiću i školi (za djecu u produženom boravku).
- Otvorena komunikacija: kada je komunikacija otvorena, informacije teku u oba smjera. Stručnjaci se ne skrivaju iza stručne pedagoške terminologije, a roditelji se usude postavljati kritička pitanja.
Sigurnost zajamčena kontinuitetom
Za dijete je vrtić često prvi most između poznatog obiteljskog okruženja i društva. Bliska koordinacija između ta dva životna okruženja stvara koherentno okruženje za dijete, što znači da je iz djetetove perspektive sve međusobno usklađeno. Kada su vrijednosti, pravila i rituali usklađeni ili se barem međusobno poštuju, dijete se osjeća sigurno te se može otvorenije i hrabrije uključiti u procese učenja. Iskustva koja dijete stječe u obitelji prepoznaju se i cijene u vrtiću. Primjerice, ako dijete kod kuće govori drugim jezikom ili slavi određene blagdane, to se odražava i u svakodnevnom životu u vrtiću.
Produženi boravak uz školu i obitelj predstavlja treće važno životno okruženje za djecu. Kako bi djeca tijekom poslijepodneva dobila najbolju moguću podršku, ovdje je također važna razmjena informacija između obitelji i osoblja produženog boravka.
Dijete osjeća da je njegov identitet prihvaćen u cijelosti kada se pedagoški djelatnici prema njemu odnose s poštovanjem. Iako su vrtić, produženi boravak i obitelj različita okruženja, njihovi temeljni obrazovni i odgojni ciljevi međusobno su usklađeni. Kada roditelji i pedagoški djelatnici imaju slična stajališta o samostalnosti, sudjelovanju ili socijalnoj interakciji, to djeci pruža smjernice i osjećaj sigurnosti, osobito mlađoj djeci.
Dakle, koherentno, povezano okruženje nastaje upravo zahvaljujući obrazovnom partnerstvu. Ako stručnjaci znaju što je dijete doživjelo tijekom vikenda, a roditelji znaju do kojih je otkrića došlo u svom svakodnevnom obrazovnom okruženju, obje strane mogu primjereno reagirati na to. Dijete tada osjeća da odrasli međusobno surađuju i rade za isti cilj. U koherentnom okruženju dijete ne mora stalno mijenjati svoju ulogu. Ono može biti ista osoba u vrtiću ili produženom boravku kao i kod kuće. Kada se perspektive roditelja i stručnjaka spoje u jednu, nastaje ovo „koherentno obrazovno okruženje”. Drugim riječima, koherentnost jednostavno znači zajedništvo.
Koherentno obrazovno okruženje štiti dijete od preopterećenosti koja nastaje zbog previše suprotstavljenih očekivanja i stvara siguran okvir za njegov razvoj. Dijete pritom osjeti da dva najvažnija svijeta njegova života (obitelj i vrtić) surađuju i međusobno se cijene. To iskustvo pruža važan temelj za razvoj psihološke otpornosti i učinkovite procese učenja. Za djecu koja pohađaju produženi boravak učitelji njihove osnovne škole postaju dio tog obrazovnog okruženja. Na taj se način uspostavlja važan trokut obrazovnog partnerstva koji čine učitelji, roditelji i odgojitelji.
Transparentnost i povjerenje
Svako uspješno partnerstvo počiva na otvorenoj komunikaciji. Otvorena komunikacija i transparentnost po pitanju pedagoških ciljeva i svakodnevnog života u vrtiću ili produženom boravku smanjuju predrasude i jačaju povjerenje roditelja u ustanovu. S druge strane, stručnjaci se osjećaju ohrabreno kada od roditelja dobivaju pozitivne povratne informacije. Time se smanjuje nepovjerenje s obje strane i stvara pozitivna atmosfera koja se neposredno prenosi i na djecu. Transparentnost i povjerenje ujedno predstavljaju i most koji ostaje čvrst čak i kada je potrebno raspravljati o zahtjevnijim temama, primjerice kada je djetetu uz podršku roditelja potrebna dodatna podrška i pratnja ili kada se pojave poteškoće kod kuće.
Važno je da roditelji razumiju i prihvaćaju pedagoške ciljeve i metode. Pritom se oslanjaju na vlastite resurse (jezik, kultura, hobiji, stručno znanje) kako bi djetetu pomogli da doista doživi povezanost između života kod kuće i života u vrtiću. U ranom djetinjstvu ima toliko toga za otkriti, ali to također može predstavljati izazov za djecu. Uzajamno povjerenje najvažniji je preduvjet na temelju kojeg pedagoški stručnjaci i roditelji mogu pomoći djetetu i osnažiti ga.
Ovo vrijedi jednako za prijelaz u vrtić kao i za prijelaz u osnovnu školu. I to je faza u kojoj obrazovno partnerstvo ima pozitivan utjecaj na djecu jer ona osjećaju da su odrasli tu za njih. To im omogućuje da samouvjereno zakorače u novi svijet i snađu se u njemu. U tom kontekstu obrazovno partnerstvo znači surađivati tako da se djeca osjećaju osnaženo. Osnovne škole i učitelji koji rade u njima također se uključuju u to prijelazno razdoblje.
Sudjelovanje je više od pečenja kolača za proslave
Obrazovno partnerstvo podrazumijeva stvarno sudjelovanje. Roditelji se ne smatraju samo pomagačima na proslavama, već aktivnim sudionicima koji pomažu u oblikovanju zajedničkog života u vrtiću. Njihova se uključenost cijeni i smatraju se pravim „stručnjacima za svoju djecu”.
Postoje različiti oblici sudjelovanja u kojima to dolazi do izražaja. Glavni je osobni kontakt koji pomaže svakodnevno obrazovno okruženje učiniti transparentnim. Isti se, primjerice, ostvaruje kratkim i spontanim svakodnevnim razgovorima pri dolasku djeteta u vrtić ili njegovu odlasku iz vrtića. Razgovori o razvoju individualni su dijalozi usmjereni na promišljanje o razvoju djeteta. Udruga KIWI – Kinder in Wien nudi aplikaciju KigaWeb za roditelje. Riječ je o digitalnoj platformi za izravnu komunikaciju koja omogućuje upravljanje terminima i izostancima te dijeljenje aktualnih informacija, i to na više jezika. Roditeljski sastanci, obavijesti istaknute na različitim lokacijama i informativne mape za roditelje upotpunjuju ponudu oblika sudjelovanja u komunikaciji. Osim toga, organiziraju se i individualna savjetovanja te stručna predavanja za roditelje. Poželjno je i sudjelovanje u sustavu upravljanja pritužbama – uz neformalnu razmjenu mišljenja postoje i strukturirani kanali za davanje povratnih informacija.
Sudjelovanje u obrazovanju
Na svim lokacijama udruge KIWI posebna se pozornost posvećuje tome da se obitelji aktivno uključe u provedbu strategija inkluzije kako bi se za svako dijete pronašla najbolja individualna rješenja. Kada roditelji i pedagoški stručnjaci udruže snage, dijete ima najveću korist: osjeća se uvaženo i dobiva kontinuitet i okruženje u kojem se može optimalno razvijati.
Obrazovno partnerstvo podrazumijeva sudjelovanje u obrazovanju. Ono pretvara dječji vrtić ili produženi boravak iz mjesta skrbi o djeci u mjesto zajedničkog stvaranja. Kad je riječ o sudjelovanju u obrazovanju, pravo glasa nemaju samo roditelji, već i djeca. Djeca sudjeluju u odlučivanju o tome koje će se igre igrati, kako će se urediti prostor skupine ili koji će se projekti provoditi, primjerice u sklopu dječjih sastanaka ili glasovanjem. Djeca također imaju pravo na samoodređenje te odlučuju o pitanjima koja se odnose na njih osobno, primjerice kada i kako žele jesti doručak u bistrou jer se on ne poslužuje u određeno vrijeme, ili žele li sudjelovati u određenoj aktivnosti. Osim toga, imaju pravo i na podnošenje pritužbi. Ne samo da ih se potiče da izraze svoje nezadovoljstvo, već znaju i kome se mogu obratiti ako smatraju da se prema njima ne postupa ispravno.
Izazovi za sve uključene
Uspostavljanje uspješnog obrazovnog partnerstva između roditelja i stručnjaka zahtjevan je proces, koji može dodatno biti otežan specifičnim preprekama na različitim razinama. Jedna od najvećih prepreka zasigurno je akutni nedostatak vremena. Pedagoški stručnjaci sudjeluju u zahtjevnoj svakodnevici obrazovnog rada, ali najčešće su zaposleni roditelji ti koji su pod velikim vremenskim pritiskom, što može otežati međusobnu komunikaciju.
Kao i u obitelji, za kvalitetno obrazovno partnerstvo svi uključeni moraju svjesno odvojiti vrijeme jedni za druge. Različiti pristupi odgoju i sustavi vrijednosti također mogu dovesti do napetosti ili nesporazuma. Kada dođe do sukoba mišljenja o odgojnim i obrazovnim ciljevima, primjerice u pogledu discipline, prehrane, higijene i uporabe medija, potrebna je visoka razina profesionalne komunikacije i empatije kako bi se pronašlo zajedničko rješenje u najboljem interesu djeteta.
Pedagoška koncepcija i vizija udruge KIWI pritom predstavljaju važne smjernice za obje strane. Iako roditelji često osjećaju veliko olakšanje kada njihovo dijete dobije mjesto u dječjem vrtiću ili produženom boravku, važno je da se upoznaju s tim temeljnim načelima. Jezične i kulturne prepreke također predstavljaju izazov za obrazovno partnerstvo. Ako informacije ne mogu slobodno teći zbog nedovoljnog poznavanja jezika ili ako se pogrešno tumače kulturne norme, lako može doći do nesigurnosti ili međusobnog udaljavanja, što otežava pravo sudjelovanje. Osim toga, roditelji na temelju vlastitih životnih iskustava ponekad razvijaju određene predodžbe ili očekivanja o tome kako bi trebala izgledati svakodnevica u vrtiću ili produženom boravku za njihovo dijete. Primjerice, roditelji koji su kao djeca iz vrtića redovito donosili kući razne rukotvorine možda će biti razočarani što suvremena predškolska pedagogija danas veći naglasak stavlja na razvoj djeteta uz primjenu obrazovnih procesa i procesa učenja pokrenutih na vlastitu inicijativu nego na izradu rukotvorina.
Roditeljima može biti izazovno prihvatiti spoznaje neuroznanosti i moderne (predškolske) pedagogije ako su i sami odrastali uz obrazovni pristup obilježen strogim zahtjevima i visokim očekivanjima u pogledu njihovih sposobnosti. Odrasli uključeni u obrazovno partnerstvo nisu međusobni konkurenti kada je riječ o dobrobiti djeteta, već surađuju kako bi mu pružili ono što je najbolje za njega i zaštitili ga.
Ipak, potrebno je međusobno razgovarati o podjeli uloga kako bi se uspostavila jasna očekivanja. Pedagoški djelatnici i roditelji imaju drugačije uloge, ali upravo se njihovim međusobnim nadopunjavanjem stvaraju najbolji uvjeti za podršku djetetu u obrazovanju. Strukturirani sustav upravljanja pritužbama i redoviti refleksivni razgovori također su važni za uklanjanje prepreka i izgradnju uzajamnog povjerenja.
Sukobi unutar obrazovnog partnerstva
Treba uzeti u obzir da se unutar obrazovnog partnerstva također mogu pojaviti sukobi. Oni mogu nastati zbog različitih vrijednosti, odgojnih ciljeva ili problema u komunikaciji. Uobičajeni uzroci uključuju neslaganja oko pravila, nedostatak međusobnog povjerenja ili situacije u kojima roditelji smatraju da nisu dovoljno informirani. Sukobi su često popraćeni snažnim emocijama i mogu biti potaknuti čimbenicima kao što su sljedeći:
- Razlike u obrazovnim i odgojnim ciljevima te odgojnom stilu: različita stajališta kada su u pitanju pravila, postavljanje granica, samostalnost, prehrana i higijena.
- Problemi u komunikaciji: nedostatak informacija ili nejasne informacije o svakodnevnom životu u vrtiću ili razvoju djeteta.
- Vrijeme dolaska i odlaska djece: nepridržavanje dogovora ili pravila ustanove.
- Preopterećenost: svakodnevni stresovi mogu kod svih uključenih dovesti do pretjeranih reakcija.
- Instrumentalizacija: može se dogoditi da vrtić bude uključen u privatne sporove oko skrbništva ili partnerske odnose roditelja.
- Pitanja razvoja: različita mišljenja o potrebama za dodatnom podrškom djetetu također mogu dovesti do nesuglasica.
Sukobi su normalni te mogu čak i ojačati obrazovno partnerstvo ako se konstruktivno rješavaju. Mogući pristupi njihovu rješavanju, koji uvijek zahtijevaju otvorenost i spremnost na suradnju obiju strana, uključuju sljedeće:
- Jasna komunikacija: redovito se održavaju razgovori s roditeljima u ozračju međusobnog poštovanja, a očekivanja su jasno definirana. Roditelji bi također trebali pokazati svoju zahvalnost i po potrebi zatražiti razgovor i izvan redovitih termina.
- Međusobno razumijevanje: pedagoški stručnjaci zadržavaju otvoren i profesionalan pristup, dok se od roditelja očekuje da izbjegavaju optužbe i nastoje razumjeti perspektivu druge strane.
- Transparentnost: rad vrtića ili produženog boravka otvoreno je prikazan kako bi roditelji imali uvid u pedagoške odluke. Istodobno se roditelje potiče da aktivno postavljaju pitanja kada žele detaljnija objašnjenja pojedinih odluka.
- Obvezujući dogovori: dogovore o suradnji zajednički sklapaju ustanova, pedagoški stručnjaci i roditelji i moraju ih se pridržavati svi uključeni. Ovo se također odnosi na dogovore s djecom. Pouzdanost i dosljednost važni su ciljevi. Kada je riječ o skrbi u produženom boravku, u suradnju su uključeni i učitelji.
- Pravodobno rješavanje nejasnoća: probleme i pitanja uvijek treba rješavati pravodobno, prije nego što se prodube. U okviru skrbi u produženom boravku to se često odnosi na očekivanja škole u pogledu uspjeha djece. Pravodobni razgovori s učiteljima omogućuju prilagodbu očekivanja sposobnostima pojedinog djeteta te pridonose njegovu uspješnom školskom razvoju.
- Dogovor o pravilima ponašanja: međusobni odnosi trebaju se temeljiti na poštovanju, uvažavanju i pristojnoj komunikaciji. Takvo se ponašanje očekuje od djece, ali ono je i temelj obrazovnog partnerstva stručnjaka i roditelja. Osnova za to odgovarajuća je koncepcija dječjih vrtića i produženih boravaka udruge KIWI.
Ruku pod ruku: zašto je obrazovno partnerstvo sjajna stvar za našu djecu
Nakon svega navedenog postaje jasno koliko je uspješna partnerska suradnja u obrazovanju nezamjenjiva i važna za razvoj i obrazovanje vašega djeteta. Takva suradnja započinje već samim upisom djeteta. Dobro obrazovno partnerstvo pruža vam priliku da ojačate svoje roditeljske vještine jer dijalog roditeljima pruža stručnu podršku i mogućnosti za promišljanje o svakodnevnom roditeljstvu.
Daljnji pozitivni učinci očituju se u jačanju dobrobiti i otpornosti djeteta, razvoju njegovih socijalnih vještina, poboljšanju (kasnijeg) školskog uspjeha te stvaranju snažnijeg osjećaja zajedništva unutar ustanove. Povjerenje je nevidljivi temelj na kojem počiva cjelokupna suradnja. Bez povjerenja obrazovno partnerstvo ostaje tek formalna skrb, dok uz povjerenje postaje istinska podrška djetetu. Odgojni i obrazovni procesi rijetko prolaze bez kriza, primjerice faza prkosa, problema sa spavanjem, sukoba unutar skupine ili sukoba u obitelji.
U partnerstvu koje se temelji na povjerenju roditelji se usude otvoreno govoriti o problemima kod kuće, bez straha od osuđivanja. Samo ako su upoznati s time što dijete trenutačno opterećuje, pedagoški će djelatnici u vrtiću ili produženom boravku moći na to odgovoriti na primjeren i osjećajan način. Za to je potrebno da roditelji odmah na početku imaju povjerenje u djelatnike, a da pristup djelatnika prema roditeljima bude pun uvažavanja. Kada obje strane podijele svoja zapažanja, pa i ona koja je možda teško prihvatiti, primjerice o kašnjenju u razvoju, roditelji će ih moći prihvatiti samo ako postoji povjerenje. Bez povjerenja takve se povratne informacije mogu doživjeti kao kritika roditeljskih vještina, dok se uz povjerenje shvaćaju kao zajedničko traženje najboljeg rješenja za dijete. Ondje gdje ljudi surađuju, neizbježne su pogreške i nesporazumi. Povjerenje omogućuje ljudima da razgovaraju jedni s drugima, a ne jedni o drugima. Pritom se polazi od pretpostavke da druga osoba ima dobre namjere („sigurno je postojao razlog zašto se to danas tako odvilo”), a problemi se rješavaju odmah, prije nego što eskaliraju. Za mnoge roditelje povjeravanje djeteta drugima predstavlja emocionalno zahtjevan korak. Povjerenje im pruža unutarnji mir kako bi se tijekom radnog vremena mogli usredotočiti na svoj posao jer znaju da je njihovo dijete u stručnim i brižnim rukama. To se prije svega odnosi na roditelje školaraca, kojima je često od velike pomoći to što na svojoj strani imaju pedagoškog djelatnika kao pouzdanog partnera koji im pomaže razumjeti zahtjeve škole.
„Najveća čast koju možemo iskazati čovjeku jest dati mu svoje povjerenje.” – Matthias Claudius
